Skip to main content

Bíró Károly

BK

Életrajz

Bíró Károly, a második leghosszabb időszakot letöltő polgármester. A szülők 1873-ban íratták be az iskolába a kilenc éves Károlyt. Gmnáziumi tanulmányai biztosra vehető, kiszámítható és problémamentes volt.

A későbbiekben, a volontőri munka mellett sikerült jogból doktorálnia, 1889. áprilisában pedig letette az ügyvédi vizsgát is, és ezzel befejezte tanulmányait

 

Biografija

Karolj Biro, je bio gradonačelnik Subotice sa drugim najdužim mandatom. Roditelji su 1873. godine upisali u školu devetogodišnjeg Karolja. Tokom svog školovanja u Gimnaziji je bio siguran, proračunljiv i nije stvarao nikakve probleme.

Kasnije, pored volonterskog rada je uspeo da doktorira pravo, a u aprilu 1889. godine je položio i advokatski ispit i time je završio svoje školovanje. Radio je kao notar do novembra 1889. godine, kada je konkurisao na mesto gradskog notara. Nije uspeo da dobije taj posao, pošto je izabran neko drugi. Pretpostavlja se da je poraz, koji je doživeo u okviru svoje partije, Karolj Biro podneo vrlo teško i da je to bila potpora kasnijem suprostavljanju gradonačelniku Lazaru Mamušicu. Pošto nije izabran za glavnog notara, Biro je odmah podneo ostavku na mesto notara, i u kući svog oca, na adresi ulica Berčenji 34. (danas: Braće Radića 5.) otvorio advokatsku kancelariju. Ovaj posao je međutim obavljao svega godinu dana. Veliki župan Jankovič je 26. juna 1889. godine zbog bolesti Kazmera Jankoviča, počasnog tužioca, na njegovo mesto postavio Adolfa Landauera, koji je do tada bio zamenik počasnog tužioca. A na mesto Landauera je postavljen Karolj Biro. Još pre ideje o spajanju liberala i Nacionalne Partije, 26. decembra 1898. godine je Suboticu posetio Albert Aponji. Smestio se u kući Karolja Biroa, što je bio siguran znak ko mu je čovek od poverenja u gradu. Odatle su zajedno krenuli u Hotel Hungaria, gde su na sastanku razgovarali o ozloglašenom predlogu Kalmana Tise. Posle toga se na opozicionoj političkoj paleti pojavila Nacionalna Partija sa svojim agrarnim programom na čelu sa Karoljem Biroem. Subotički lider Nezavisne Partije je bio Šimon Mukič. Pošto Adolf Landauer od 1898. godine već nije bio počasni glavni tužilac, po dobro ustaljenom automatizmu na njegovo mesto je postavljen dotadašnji počasni zamenik tužioca, Karolj Biro.

Biro se dogovorio sa Mukičem, da će u Subotici stranke vlasti i opozicije nastupati u koaliciji protiv drugog dela partije na vlasti. Dogovor se dokazao plodonosnim. Istina da je pak Karolj Biro doživeo poraz od Ištvana Vojniča, ali je Šimon Mukič dobio više glasova nego Bela Vermeš i izabrali su ga za jednod od dva poslanika iz Subotice u Narodnoj Skupštini. Pošto su Mamušiča suspendovali zbog nikada ne dokazanih optužbi za proneveru, Karolj Biro je u decembru 1902. godine seo u stolicu gradonačelnika.

Nije se dugo čekalo na raspad protivprirodne koalicije Biroa i Mukiča. Obojica su iskoristili prvu priliku, konkretno raspravu o Zakonu o vojsci u subotičkoj skupštini. Na sednici na kojoj su odbornici trebali da formiraju svoj stav je Karolj Biro ostao potpuno sam u odbrani predloga Vlade, pošto su ostali iz opštine jednoglasno bili protiv. Opozicija je Vladi Sela poslala predlog da jezik komande u svakoj mađarskoj jedinici vojske bude mađarski i da se dozvoli korišćenje mađarskog nacionalnog grba. Zasluge za neuspeh predloga Vlade je prisvojio kоalicioni partner gradonačelnika, Šimon Mukič, koji je sa svojim patriotskim govorom u velikom delu uticao na formiranje mišljenja odbornika. Od tada je postalo potpuno jasno da je koalicija funkcionisala samo dok je trebalo osvojiti vlast. Opozicija je opstruisala parlament, tako da je bilo nemoguće usvojiti budžet, pa je zemlja pala u ustavni vakum, poznatijim kao ex lex.

Sednice gradske skupštine su za vreme gradonačelnika Biroa bile mirne, bez većih rasprava, srazmirica, pošto je sve probleme otvoreno izneo pred odbornike i nije vršio pritisak na njih prilikom izjašnjavanja. Slično svom prethodniku, i on je „vladao” kroz neinstitucionalne centre, u kojima se kreirala politika i u kojima su se dogovarali o strateškom delovanju.

Posle pada Vlade Sela, Biro i subotička Skupština su izglasali poverenje novoformiranoj Vladi Ištvana Tise, koju je formirao sin nekadašnjeg predsednika Vlade. Kada je Aponji istupio iz vladajuće stranke, gradonačelnik Subotice je ostao dosledan i odlučio da mu se pridruži.

U sledećim godinama se pažnja usmerila na životno bitna pitanja. Grad je ličio na veliko gradilište, a javnost se energično zanimala za planove izgradnje nove gradske kuće i zgrade termalne banje na Paliću. Konzervativci su bili užasnuti idejom Biroa da proda neplodnu peščanu teritoriju i da od tog novca sagradi zgrade, koje će Subotici obezbediti moderni evropski izgled. Na slogan Biroa, u kome je svoju Vladu nazivao Vladom nove ere, je konstantno mrzovoljan Neven smislio protiv rečenicu "Nova era ne vridi ni kera!"

U političkom životu je možda najzanimljive bilo to da su Bunjevci pokušali da organizuju svoju stranku i da kroz nju nekako izraze svoje nacionalne zahteve. Parlamentarni izbori održani 5. maja 1906. godine su potpuno ponizili grupu mladih bunjevačkih intelektualaca, koji su se okupili oko Omladinskog Kruga. Kandidovali su pravnika Benu Sudarevića kao protivkandidata Karolja Varge, ali su jedino na taj način mogli da izmere svoj stvarni društveni uticaj. U drugom izbornom krugu niko nije hteo da prihvati da bude protivkandidat Šimonu Vukiču. Prilikom reizbora funkcionera Mukičovi ljudi su redom pobeđivali izabranike gradonačelnika Biroa.

Politika mira gradonačelnika Subotice, koji je svo vreme dok je vodio grad, zbog sigurnosti stao na stranu jačeg, se razbija u paramparčad tokom Svetskog rata. O tome da li će strahote rata pokucati i na vrata Subotice i njenih građana, već nije odlučivao Karolj Biro.

Tokom sve četiri ratne godine je nastavio svoje gradonačelničke aktivnosti, ali to već nije bila funkcija, koja je značila pravu moć u donošenju odluka, naime ona je bila samo prenosni mehanizam između centralne građanske i vojne vlasti. Na poslednjoj sednici gradske skupštine, 11-og novembra 1918. godine, dakle dva dana pre nego što je u grad ušao voz koji je prevozio srpsku vojsku, Karolj Biro je zajedno sa Jožefom Kišem glavnim tužiocem, svoju funkciju stavio na raspolaganje gradskim predstavnicima.

Na istoj sednici se istorija, po ko zna koji put, gorko našalila sa igračima nekadašnjih dešavanja. Za komesara nove mađarske Vlade – što za vreme ratnog stanja odgovara funkciji gradonačelnika – su postavili onog Luku Pleskovića, koji je 1903. godine u javnom pozivu napao izbor Karolja Biroa za gradonačelnika. Posle su na uticaj Biroa, i rezolucijom upravnog suda Pleskovića izbacili iz skupštinskih klupa.